Početkom sedamnaestog stoljeća glazbeni izričaj doživio je golemi stilski zaokret. Složeni kanoni renesansne polifonije zamijenjeni su monodijskim slogom. Ovakav jednoglasni način pjevanja, uz instrumentalnu pratnju lutnje, čembala, harfe ili nekog drugog glazbala, postavio je emocije, patos i afekt u središte glazbene estetike. Antičke drame te ideal katarze motivirali su članove Firentinske kamerate u kreiranju novog stila stoga Giulija Caccinija i Jacopa Perija možemo uistinu smatrati pravim začetnicima glazbenog baroka. Zvukovna raskoš sekcije bassa continua isticala je naglašene disonance i neobične akorde kojima su bili obojeni tekstualni predlošci glazbenih uradaka. Pri tome je primjena novog instrumentarija zahtijevala tehničku doradu postojećih glazbala ili konstrukciju novih. Već krajem šesnaestog stoljeća u uporabi se nalazi chitarrone, glazbalo slično lutnji koje je nastalo po uzoru na antički prototip harfe. Upravo je rekreacija antičke citare (chitarra) bila presudna u oblikovanju ovog glazbala. U isto vrijeme renesansna dvoredna harfa (arpa doppia) mijenja svoj izgled te je dodavanjem još jednog reda žica bio omogućen veći opseg arpeggia. Tako nastala troredna harfa (arpa tripla) bila je širko korištena kao solističko glazbalo i za potrebe bassa continua. U kontekstu glazbene rekreacije antičke drame mit o Orfeju i njegovu putovanju u tmine Hada u potrazi za preminulom suprugom Euridikom zauzima posebno mjesto. Godine 1602. Jacopo Peri i Giulio Caccini su usporedno i pomalo natjecateljski skladali istoimenu glazbenu dramu „Euridice“ na libretto Ottavia Rinuccinija. U Caccinijevom uradku vidljiv je i svojevrsni tematski prevrat u duhu ranobaroknog optimizma (u njegovom zapletu Euridika i Orfej zajedno izlaze iz Hada). Claudio Monteverdi je godine 1607. skladao svoju prvu operu s naslovom „L'Orfeo“. Ova je favola in musica praizvedena u Galleria degli Specchi nadvojvodske palače u Mantovi za karneval 1607. te predstavlja prvu pravu operu i do danas je ostala oglednim primjerom glazbene estetike baroka. Kod Monteverdija ovo djelo ima i naglašeni autobiografski karakter jer je njegova supruga Claudia Cattaneo preminula ranije iste godine. Tijekom sedamnaestog stoljeća mnogi su skladatelji u predlošcima svojih glazbeno-scenskih uradaka posizali za mitom o Orfeju. Domenico Belli divio se Orfejevom glazbenom geniju u svojem  uradku „Orfeo dolente“ iz 1616. dok se Stefano Landi pozabavio Orfejevom okrutnom smrću  u svojoj operi „La morte d'Orfeo“ (prema legendi Orfeja su na smrt rastrgale pomahnitale bakhantice). Mit o Orfeju, glazbenom čudu antike, postao je tako dugoročnim nadahnućem generacijama skladatelja.

PROGRAM

Robert Johnson:            Orpheus I am

Giulio Caccini:                Amor ch'attendi

Girolamo Frescobaldi:   Dunque dovrò - aria di Romanesca

Giulio Caccini:                  Al fonte, al prato

Girolamo Frescobaldi:   Donna, siam rei di morte

   Se l'Aura spira

Girolamo Frescobaldi:   Ti lascio, anima mia - sopra l'aria di Ruggiero

Giulio Caccini:                Funeste piaggie - lamento d'Orfeo nell' Inferno (iz opere „Euridice“, 1602.)

Claudio Monteverdi:       Rosa del ciel (iz opere „L'Orfeo“, 1607.)

Giulio Caccini:                Tu ch' hai le penne

Claudio Monteverdi:       Vi ricorda o boschi ombrosi- aria d'Orfeo (iz opere „L'Orfeo“, 1607.)