Početak sedamnaestog stoljeća u glazbenom životu Italije bio je obilježen inovacijama i novim stilskim strujanjima koja su se podjednako odrazila na sakralnu i profanu glazbenu produkciju. Nadahnuti madrigali Claudija Monteverdija i emocionalno prožeta glazba Giulija Caccinija definirali su stilski zaokret u glazbeni barok terminom seconda prattica. Naglašenost afekta kao tematske osnove svakog glazbenog ostvarenja postala je glavna odrednica novog vala glazbene produkcije, a virtuozni glazbeni efekti i improvizacija dodatno su obojili nove interpretativne trendove. Dakako, prihvaćnje novih estetskih standarda nije se odvijalo jednakom dinamikom u svim glazbenim centrima Italije. Perfekcionistički vokalni slog i tradicionalnost rimske Capelle Giulije bili su u suprotnosti s modernim idejama i zvukovnom raskoši venecijanske katedralne kapele. Strogi standardi glazbene izvrsnosti koje je postavio Giovanni Gabrielli učinili su Capellu di San Marco najcjenjenijim glazbenim orkestrom toga vremena. Akustička funkcionalnost Bazilike Sv. Marka omogućila je ekstravagantno polikoralno muziciranje (chori spezzati) i eleganciju koncertantnog stila (stile concertato) po čemu je Venecija bila poznata diljem Europe. Istodobno se u domovima venecijanskih aristokrata i bogatih trgovaca njegovala i naslijeđena tradicija madrigalskog muziciranja.

Godine 1613. Claudio Monteverdi postao je maestro di capella venecijanske prvostolnice. Njegovo dobro poznavanje polikoralnog stila razvidno je iz kapitalnog djela njegova opusa „Vespro della Beata Vergine“, zbirke marijanskih večernjih psalama koju je objavio 1610. za vrijeme službovanja na dvoru knezova Gonzaga u Mantovi. Monteverdijev sakralni opus smatra se prekretnicom u koncepciji sakralne glazbe sedamnaestog stoljeća. Opseg posla u Bazilici Sv. Marka bio je golem, a Monteverdijevi prihodi nešto o čemu su skladatelji toga vremena mogli samo sanjati. Ne čudi stoga da je Monteverdi imao i nekoliko zamjenika (Giovanni Rovetta, Alessandro Grandi, Giovanni Battista Grillo) koji su i sami bili poznati skladatelji. Nakon velike epidemije kuge 1631. Claudio Monteverdi povukao se u kontemplaciju, zaredivši se u franjevački samostan Santa Maria Gloriosa dei Frari. Godine 1640. objavio je zbirku psalama „Selva morale e spirituale“ koja predstavlja krunu njegovog umjetničkog stvaralaštva i koja je po mnogočemu oblikovala glazbeni krajolik sredine sedamnaestog stoljeća. Neizmjeran doprinos razvoju novog stila predstavlja Monteverdijeva „Sedma knjiga madrigala“ iz 1619. u kojoj je skladatelj uveo niz inovacija u madriglaski slog, prvenstveno instrumentalnih dionica koje do tada nisu bile korištene u ovoj, tipično vokalnoj glazbenoj formi. Glazbena aktivnost u Veneciji početkom sedamnaestog stoljeća nije bila ograničena samo na Baziliku Sv. Marka. Postojao je čitav niz bratovština (scuola grande) koje su upošljavale vrsne glazbenike. Stoga je razumljivo da je Venecija bila privlačno odredište za mnoge skladatelje što je rezultiralo golemom produkcijom novih uradaka i procvatom glazbenog izdavaštva. Venecijanac Giovanni Rovetta bio je priznati skladatelj i Monteverdijev mlađi suvremenik. Među najpoznatijim “strancima“ u Veneciji bio je njemački skladatelj Heinrich Schütz, učenik Giovannija Gabriellija, koji je venecijanski polikoralni stil prenio u srednju Europu. Po povratku u Njemačku veći dio života proveo je kao kapellmeister na Saskom dvoru u Dresdenu. Iza ovog plodnog skladatelja do danas je ostalo sačuvano preko petsto indeksiranih djela. U zbirci ”Kleine Geistliche Konzerte”, tiskanoj u Leipzigu 1639. objavio je poznati motet ”Lobet den Herren”. Johann Rosenmüller u Veneciju je pak došao pod drugim okolnostima. Ovaj je talentirani skladatelj imao u Leipzigu uspješnu karijeru no morao je nakon seksualnog skandala prisilno napustiti službu te je karijeru nastavio u Veneciji i znatno pridonio upoznavanju kasnijih talijanskih baroknih skladatelja s djelima Heinricha Schütza. Tako se venecijanski barokni stil nakon gotovo stoljetnog putovanja srednjom Europom vratio u Veneciju.

Claudio Monteverdi:      Confitebor  Secondo

Andrea Falconieri:         Batalla de Barabaso yerno Satanas

Maurizio Cazzati:           Alma mater redemptoris

Claudio Monteverdi:      Laudate Dominum 

Maurizio Cazzati:           Capriccio & Passacaglia

Heinrich Schütz:            Rorate coeli

Claudio Monteverdi:      Salve regina         

                                         Iste confessor

                                         Et resurrexit

Maurizio Cazzati:            Regina coeli

Andrea Falconieri:          La Follia

Claudio Monteverdi:     Deus tuorum militum