Ansambl Responsorium

Affetti soavi - umjetnost emocija

Početak 17. stoljeća obilježili su novi koncepti i revolucionarne ideje u svim sferama znanosti i umjetnosti. Virtualna perspektiva i chiaroscuro slikarstvo te kopernikanske teorije heliocentričnosti zauvijek su promijenili dotadašnju arhitekturu svijeta. Slična su se strujanja odrazila i na glazbenu produkciju. Tradicionalni kanoni renesansne polifonije dosegli su svoj vrhunac u nadahnutim madrigalima Carla Gesualda i Sigismonda d'Indije no ubrzo su zamijenjeni novim načinom skladanja. Glavno obilježje ovog stilskog zaokreta postala je hiperekspresivnost, odnosno naglašenost afekta kao tematske osnove svakog glazbenog ostvarenja. Ovime je omogućeno glazbenicima da individualiziraju glazbeni izričaj, odnosno reinterpretiraju notni tekst prema vlastitom shvaćanju emocionalne poruke. Virtuozni glazbeni efekti i improvizacija snažno su obojili nove interpretativne trendove. Godine 1602. Giulio Caccini objavio je u Firenci svoje kapitalno djelo „Le nuove musiche“ , zbirku monodijskih madrigala s napucima za izvođače i detaljnom analizom ornametnacije, sprezzatura i agogike. Odnos afekta i efekta postao je tako arhetipskom odrednicom novog baroknog stila.

Kada je godine 1606. dovršena gradnja reprezentativne Dvorane ogledala (Galleria degli Specchi) u kneževskoj palači u Mantovi bio je to sjajan povod nastavku intenzivne glazbene djelatnosti na dvoru mantovanskih prinčeva Gonzaga. Kneževski orkestar u Mantovi bio je jedan od rijetkih stalnih profesionalnih ansambala početkom 17. stoljeća. Claudio Monteverdi preuzeo je 1601. mjesto ravnatelja mantovanske kapele što je imalo presudan značaj u razvoju njegovog glazbenog izričaja. Svoje shvaćanje glazbe i novog načina skladanja Monteverdi je 1605. u predgovoru „Pete knjige madrigala“ opisao terminom seconda prattica kojim je definirao novi barokni stil. Monteverdijev je novi stil obilježen kontrastima i potenciranim izričajem teksta, uz vještu uporabu nepripremljenih disonanci i neočekivanih kretanja u melodiji basa. Posebnu pozornost Monteverdi je pridavao orkestralnim dionicama koje su tretirane kao samostalne jedinice. Sastav orkestra i definirana boja sekcije basa kontinua producirali su nastanak novih, inovativnih glazbenih formi. Monteverdi je godine 1607. skladao svoju prvu operu „L'Orfeo“ (favola in musica), očito fasciniran novim žanrom s kojim se susreo u Firenci. Ovo djelo možemo proglasiti prvom pravom operom u suvremenom smislu. Ekstravagantne glazbene svečanosti na mantovanskom dvoru imale su snažnu reprezentativnu i političku funkciju. Monteverdi je ponukan tom činjenicom godine 1607. objavio zbirku kratkih troglasnih skladbi „Scherzi musicali a tre voci“ s instrumentalnim ritornelima zaraznih ritmova u stilu alla francese. Politička previranja nakon smrti Vincenza Gonzage djelovala su kontraproduktivno na glazbenu djelatnost u Mantovi. Nakon nekoliko nerazjašnjenih razmirica Monteverdi je napustio Mantovu te je godine 1613. postao maestro di capella Bazilike Svetog Marka u Veneciji. Virtuozni orkestar (spomenimo samo virtuozne kornetiste iz obitelji Bassano) i vrhunski pjevači venecijanske prvostolnice bili su početkom 17. stoljeća jedan od zaštitnih znakova Serenissime. Nakon smrti Giovannija Gabriellija venecijanski su prokuratori poželjeli reformirati glazbenu djelatnost kapele te je Monteverdi tako imao otvorene ruke i ubrzo podigao glazbenu produkciju u Veneciji na zavidnu razinu. Venecija je početkom sedamnaestog stoljeća bila na vrhuncu svoje financijske moći. Bogate patricijske obitelji bile su izdašni pokrovitelji i česti naručitelji dobro plaćenih glazbenih uradaka. I Monteverdi je, uz djelatnost u katedrali, sudjelovao u javnom glazbenom životu Venecije. U tom kontekstu treba promatrati i nastanak njegove zbirke „Settimo Libro de Madrigali“, objavljene 1619. Ovom su zbirkom dokinute spone tradicionalnog peteroglasnog madrigalskog suzvučja i na do tada nepoznat način uvedena bogata instrumentacija u monodijski madrigalski slog. Godine 1624. u palači obitelji Mocenigo (danas poznati Hotel Danieli) na Riva degli Schiavoni izvedena je Monteverdijeva scenska opereta “Il Combattimento di Tancredi e Clorinda“. U ovom djelu nailazimo na najranije primjere uporabe inovacija pizzicata i tremola u glazbi baroka. Nakon velike epidemije kuge koja je tijekom 1630. i 1631. desetkovala stanovništvo Venecije pa tako i glazbenike kapele Sv. Marka, Monteverdi se povukao iz javnog života primivši zavjete Franjevačkog reda. Iako je u ovom razdoblju malo objavljivao godine 1632. tiskana je zbirka „Scherzi musicali, libro secondo“ u kojoj je pokazao svu raskoš svoga talenta. U najljepšoj maniri stile affetuoso nastale su tako skladbe „Quel sguardo sdegnosetto“ i „ Zefiro torna“, obje nastale nad osnovom melodije ciaccone. Svojevrstan post u Monteverdijevoj glazbenoj produkciji trajao je sve do 1638. godine kada je objavio zbirku „Madrigali guerreri ed amorosi. Libro Ottavo“, kompilaciju kasnijih uradaka koja je ostala i do današnjih dana jednom od ponajboljih ostvarenja glazbenog stvaralaštva uopće. Operna produkcija u Veneciji doživjela je tridesetih godina sedamnaestog stoljeća značajnu ekspanziju. Postojao je čitav niz opernih kuća koje su vapile za novim sadržajima i raskošnom scenografijom. Monteverdijeva adaptacija opere „Arianna“ iz 1608. izvedena je za karneval 1639. u Teatro San Moisè. Ova je uspješna premijera bila poticaj Monteverdiju za nove operne uradke. Tijekom 1641. u Teatro SS. Giovanni e Paolo praizvedena je opera „Il ritorno d' Ulisse in patria“, a godinu dana kasnije, 1642. opera „L' incoronatione di Poppea“. Iako nije poznato kakav su uspjeh postigla ova djela među tadašnjim kritičarima izvjesno je da se radi o ponajboljim Monteverdijevim ostvarenjima. Claudio Monteverdi umro je u Veneciji, dana 29. studenog 1643. nakon sedmodnevnog bolovanja i pokopan je u crkvi Santa Maria Gloriosa dei Frari uz najveće državne počasti Serenissime.

Claudio Monteverdi: Amor, che deggio far

Interrotte speranze

Ohime, ch'io cado

Biagio Marini: Sonata sopra Fuggi dolente

Girolamo Frescobaldi: Donna, siam rei di morte

Claudio Monteverdi: Con che soavita

Intermedio Primo

Chiome d'oro

Giulio Caccini: Funeste piaggie / Lamento d'Orfeo

Claudio Monteverdi:

Zefiro torna

Intermedio Secondo

Pur ti miro

De la bellezza le dovute lodi / Balletto

Koncerti

Subota, 01. srpnja 2017.

Vincentius Jelich: Psalmi vespertini (Arion secundus, 1628.) - rekonstrukcija

Dvigrad festival

Samostanska crkva Sv. Petra i Pavla, Sv. Petar u Šumi, 21 sat

Ponedjeljak, 03. srpnja 2017.

Tomaso Cecchino: Psalmi, missa et alia cantica (1619.)

Dvigrad festival

Župna crkva Pohođenja Bl. Djevice Marije, Bale, 21 sat

Srijeda, 05. srpnja 2017.

Ostinato laudato

Dvigrad festival

Crkva Sv. Silvestra, Kanfanar, 20 sati

Subota, 23. rujna 2017.

Tomaso Cecchino: Madrigali et canzonette a tre voci - koncert uz promociju CD-a

Varaždinske barokne večeri

Kapela obitelji Erdödy, Stari grad Varaždin, 21 sat

Prikaži kalendar koncerata

Instrumentarij

Blok flaute

(Hyeronimus Kynsecker, oko 1660.)

Stephan Blezinger, Eisenach, 2009.

Barokne violine

(prema talijanskim uzorima 17. st.)

Jan Pawlikowski, Krakow, 2013.

Viola da gamba

(Michel Colichon, 1693.)

Marco Ternovec, Bruxelles, 2007.

Tenor trombon

(Anton Drewelwecz,1595.)

Ewald Meinl, Geretsried, 2017.

Bas trombon

(Isaac Ehe, 1612.)

Rainer Egger, Basel, 2012.

Arpa tripla

(prema talijanskim uzorima 17. st.)

Rainer Thurau, Wiesbaden, 2002.

Arhilutnja

(Hans Burkholtzer, 1596.)

Richard Berg, Ottawa, 2000.

Chitarrone

(Magno Tieffenbrucker, 1609.)

Hendrik Hasenfuss, Eitorf, 1995.

Čembalo

(Giovanni Battista Giusti, 1681.)

Sebastiano Cali, Catania, 2009.

Organo di legno

(prema talijanskim uzorima 17. st.)

Luc Meurice, Saint Louis, u izgradnji